U novom mjesečnom razgovoru ugošćujemo našu Jadranku Šandar, našu zaprešićku Blajku, koja je u našoj Udruzi od samih početaka. Članovi Udruge ju poznaju kao glavnu kostimografkinju za projekte uprizorenja, a posjetitelji naše crkve ju često mogu susresti na večernjoj svetoj misi.
1. Draga Jadro, u Udruzi ste od samih početaka, možete li nam ispričati što pamtite iz tog vremena?
Naši početci bili su skromni, nismo imali skoro ništa samo veliku želju da idemo u realizaciju.Sjećam se kad smo nešto prije osnutka Udruge u župi 2005. pripremali predstavu Glas iz pustinje o rođenju našega suzaštitnika sv.Ivana Krstitelja bili smo jako uzbuđeni i sretni.
Garderobu smo donijeli od kuće tko je što imao.To je bilo posebno vrijeme. Svima nam je u trajnom i lijepom sjećanju ostao bračni par Nosek. Glumili su Elizabetu i Zaharija roditelje Ivana Krstitelja. Tada su bili 63. godine u braku. Bilii smo oduševljeni njihovom glumom i svi smo s takvim veseljem odglumili taj naš prvi zajednički projekt. Dragom Bogu sam zahvalna što sam u tim početcima osjetila da imam dar za kostimografiju. Sjećam se rado kako sam u djetinjstvu uvijek u nekim predstavama glumila. Kasnije sam u mom rodnom Blatu glumila sa starijim glumcima i učila šminkati i raditi frizure glumcima. Zahvala sam Gospodinu što taj dar sad kroz našu Udrugu mogu pokloniti Zaprešiću.
2. Što Vas posebno veseli u radu naše Udruge?
Posebne su večeri na našim probama. Uvijek izlazimo u susret jedni drugima pa tada glumimo uloge onih koji nisu mogli doći. Uz smijeh i ponavljanje scena i vesela druženja uvijek se sve nekako posloži na našim probama.
3. Otkud uopće to da ste preuzeli ulogu kostimografkinje za projekte uprizorenja?
Gospodinu zahvaljujem za taj dar i za tu mogućnost da mogu služiti na taj način u našoj Udruzi. To je nekako došlo spontano s vjerom da mi to možemo.Tada sam s našim redateljem Ilijom dogovarala što nam treba i kako doći do garderobe. Za prve Žive jaslice 2009. išli smo smo u Jadran film u Zagreb. Došli smo tako u jedno ogromno skladište garderobe.Bili smo oduševljeni. Po ulogama smo sve slagali pa znali reći: “Treba nam još ovo i ovo”. Pitali smo se hoće li nam sve to biti dovoljno. Tu nam je pomogla voditeljica Sanja koja radila na tom odjelu za izdavanje garderobe i rekvizita. Uz blagoslov i dozvolu pok. Franje Šimeka, voditelja odjela koji nam je vjerovao bio je jako sretan kada smo rekli da želimo uprizoriti prve Žive jaslice u Zaprešiću. Tu se nekako rodilo i prijateljstvo između svih nas. Na žalost naš novi prijatelj i dobrotvor Franjo Šimek ubrzo se razbolio. Franju smo Ilija i ja ubrzo posjetili u njegovom domu u Pojatnom. Gospodin Franjo je bio sretan što smo došli.Tada nam je poklonio nešto svoje garderobe iz svoje privatne kolekcije. Uvijek kad nam je trebalo garderobe išli smo u Jadran film i osjećali smo se kao da smo doma. Gđa.Sanja dala nam što nam je trebalo a s njom smo ostali u dobrom i prijateljskom odnosu. Odlazili smo i u HNK kod gospodina Nikole Školjića koji je bio oružar. On nam je znao nam posuditi kacige, mačeve, štitove, remenje… Sve smo uvijek dobili na riječ povjerenja bez naknade. Drago mi je da smo uvijek ostavljali otvorena vrata za naše članove i rad naše Udruge.
4. Pripremali ste kostime za naše članove za snimanje HTV emisija Biblija, naših Živih jaslica i uprizorenja Muke Kristove i Vaš rad su mnogi pohvalili i primjetili – što biste rekli, gdje leži ključ tog uspjeha i koji biste projekt izdvojili kao najzahtjevniji?
Za emisiju Biblija prvo snimanje je bilo dječak Isus u hramu s pismoznancima.Išli smo u Svetište Majke Božje Remetske. Bilo je lijepo zamisliti kako obući dječaka Isusa. Ideje su se otvarale i bila sam posebno zadovoljna izgledom glumaca. Htjela sam da su obučeni kako je bilo u vremenu kad su živjeli. Ponekad mi se čini da glumci nisu uvijek zadovoljni kreacijom kostima koju im ponudim. Mislim da na sceni trebaju biti autentični u tom vremenu. Žive jaslice su poseban projekt pun radosti zbog rođenja djeteta Isusa.Tada nastojim da smo svi u tom vremenu slični i želja mi je da Betlehem i preko kostima i glumaca još više nas približi tajni Isusovog dolaska na svijet. Uprizorenje Muke Kristove je velik i zahtjevan projekt. Slike odjeće se nekako vrte i prikazuju u mojim mislima.Tada imamo oko sedamdeset glumaca. Sve koji glume treba obući po ulogama, ali sada smo već dobro uigrani pa ih oblačimo po skupinama.
5. Obzirom na količinu posla i sve ono što je potrebno napraviti kako bi pojedini projekt uspio, sigurno imate i ljude koji Vam pomažu, hoćete li nam predstaviti svoje suradnike?
Drago mi je da su u sve naše zajedničke projeke uključene i moje drage suradnice Ana Švajcer i Kata Brtan koje se rado odazovu i uvijek su spremne pomoći i odvojiti vrijeme za oblačenje glumaca. Lijepo je s njima surađivati i svaki puta kad nekoga opreme, pitaju me za mišljenje jel u redu. U našoj “buksi” ima smijeha i zezanja i to je ono što nas sve veseli uz posao koji se doista i odradi. Nadam se da će tako uvijek i biti.
6. Kostimografija ima važnu ulogu u predstavljanju autentičnosti predstava, a pogotovo biblijski uprizorenja. Možete li nam ukratko opisati proces od ideje, prikupljanja znanja do realizacije, čime se sve služite da se postigne potrebna izvornost?
Kostimografija je uz glumu i uloge jako važna da bude autentična. Obično malo pogledam što i kako se u tom vremenu odijevalo. Dodam poneki detalj da napravimo razliku, da glumci nisu isto odjeveni. Želim da su glumci autentični tom vremenu kad se to događalo.Odem u neke starije knjige ili pogledam nešto po nekim filmovima a ideje same dolaze. Uz molitvu i providnost Duh Sveti uvijek nekako dobro posloži, a pogotovo ako se projektu dadne srce i duša i tada je sve originalno.
7. Za naše predstave oblačite sve uzraste: djecu, mlade, žene i muškarce. Kako je surađivati s velikim brojem ljudi?
Prekrasno je imati izvođače svih uzrasta. Maleni su ponekad nestašni oni bi nešto drukčije, ali uvijek nađem rješenje ili priču da su zadovoljni. Mladi bi to sve htjeli brzo. Tu mi opet pomažu Ana i Kata kako da nađemo najbolje rješenje. Stariji su pak strpljivi i zadovoljni da ih se odjene. Uglavnom svakoga na kraju pogledam i ako treba nešto promijenim.
8. Naša garderobna prostorija prozvana od milja “buksa” vaš je dnevni boravak. Bogato je opremljena s različitim kostimima, garderobom i rekvizitima. U posljednje vrijeme posuđujete i drugim župama. Je ste li ikad pomislili da će rad naše Udruge i Vaš angažman u tome dobiti na takvoj važnosti?
Buksa je naš dnevni boravak. Radosni smo što smo kroz sve ove godine uspjeli kupiti, zaštiti, ali i obnoviti tako da je naša “buksa” puna garderobe. Možemo odjednom odjenuti više od 100 glumaca. Rado sada posuđujemo garderobu drugim župama za njihove predstave.Vjerujem da će moj angažman u udruzi biti i dalje služenje a svi koji nam dođu i budu veselo odjeveni u svoju ulogu, mene učine sretnom i zadovoljnom osobom. Voljela bih mladima zajedno s Anom i Katom prenijeti iskustvo koje smo s godinama učili, a posebno da naša Stepinčeva oaza mira i dalje bude upečatljiva po autentičnost kostima na koje smo ponosni.
9. Pred nama su novi projekti, nove prilike, novi poslovi, ima li nešto što biste voljeli da se ostvari ili pripremi, a gdje biste htjeli sudjelovati svojim radom?
Želja mi je da bude novih projekata gdje ćemo svi zajedno moći pokazati darovane talente i naše zajedništvo.
10. Za kraj ovog razgovora, što biste poručili našim čitateljima?
Pozivamo vas da se uključite u naše projekte, postojeće i buduće. Radimo, ali veselja nam ne fali pa ako osjetite želju, možete nam doći bilo kao volonteri ili kao glumci, uvijek ste nam dobrodošli!
Zahvaljujemo našoj Jadranki, što je podijelila s nama sjećanja na dane početaka kostimografije za projekte uprizorenja i koji je put bio do danas. Vjerujemo da su mnogima ta sjećanja otkrila zanimljive detalje, mnogima nepoznate. I ponovit ćemo završnu misao naše Jadranke: “Dođite i pridružite nam se, radimo, ali nam je i veselo!”
