Usavršavanje Zakona

Written by urednistvo

12/02/2023

Šesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Sir 15, 15–20; Ps 119, 1–2.4–5.17–18.33–34; 1Kor 2, 6–10; Mt 5, 17–37
Uvod

Kada Isus kaže da je došao ispuniti Zakon, znači li to da je Božjoj riječi u Starom zavjetu nešto nedostajalo? Ne bi li sve što Bog čini trebalo biti savršeno? Što to Isus onda ispravlja i dopunja?

Rok trajanja Zakona

Nastavljamo sa slušanjem Isusova Govora na gori, velikog i važnog izlaganja na početku njegova javnog djelovanja. Nakon soli zemlje i svjetlosti svijeta, o čemu smo slušali prošle nedjelje, Isus govori o Zakonu te donosi nama dobro poznatih šest antiteza, koje imaju ovakav oblik: „Čuli ste da je rečeno… A ja vam kažem…” Današnji ih evanđeoski ulomak sadrži četiri, a iduće ćemo nedjelje čuti preostale dvije.

Problem Zakona, tj. židovske Biblije ili židovskog Svetog pisma, bila je njegova nesavršenost. Bog je Izraelcima htio dati savršen zakon, ali su oni za takav zakon bili nesposobni. Stoga su umjesto njega dobili šaroliko mnoštvo zakona i pravila, a među njima i neke odredbe koje su danas nama kršćanima sablažnjive, poput onih o otpuštanju žena, robovlasništvu itd. Nije to bio izvorni Božji plan, nego žalostan kompromis koji je Bog sklopio sa svojom duhovno nezrelom djecom. On je htio dati više, ali Izraelci su na njegovu ponudu saveza odgovorili klanjajući se zlatnom teletu (usp. Izl 32,4). Zato im je Bog, umjesto da ih povede do cilja, dao tek jednu stepenicu na putu do njega, jer za više nisu bili sposobni. Savršeni zakon nebeskog kraljevstva – onaj koji donosi Isus – Izraelci bi tada zasigurno potpuno odbacili. No kada se Božji narod nekako popeo na spomenutu prvu stepenicu prema Bogu, dolazi Isus da ga povede dalje.

Izrael je Zakon dobio u podnožju brda (usp. Izl 24,17s), a Isus svoje učenike vodi na vrh brda, gdje će se preobraziti i dati im da ugledaju Božje lice (usp. Mt 17,1). Zbog toga traži od učenika da njihova pravednost bude veća od one pismoznanaca i farizeja: da bi se ušlo u kraljevstvo nebesko, mora se ići dalje od Zakona (usp. Mt 5,20). Onaj tko slijedi Zakon, imat će dug i lijep zemaljski život, a tko bude slijedio Isusa, taj će imati vječni život. Naravno, ako se želimo popeti na vrh planine, moramo prvo prijeći njezino podnožje, što znači da nitko ne može slijediti Isusa bez knjiga Staroga zavjeta. Tek kada njih razumijemo, možemo dobro shvatiti o čemu Isus govori. Zato se u tumačenjima Evanđelja stalno moramo vraćati na Zakon i Proroke: ne može se stići na vrh Božje planine ako se prvo ne prođe podnožje.

Upravljanje mislima

Iako teolozi ove Isusove rečenice nazivaju antitezama, one to u suštini nisu, i to zato što Isus ne suprotstavlja svoje učenje Mojsijevu, nego ga produbljuje, ide korak dalje: kao što sâm kaže, on ispunja Zakon. U prvim dvjema antitezama Isus skreće pažnju na čovjekovu unutrašnjost. Ako želimo dospjeti u Božje kraljevstvo, nije dovoljno samo izvana poštovati Zakon (u onome što je vidljivo, primjerice u zapovijedima „Ne ubij!” ili „Ne čini preljuba!”) nego i naše srce mora biti čisto.

U duhovnom životu odnos prema vlastitim mislima može voditi u dva ekstrema. Prvi su ekstrem oni koji misle da je svejedno što se događa u njihovoj unutrašnjosti i da je važno samo ono što će na kraju učiniti, pa puštaju mašti na volju kada je riječ o mržnji, svađama, bludu, oholosti, samoomalovažavanju itd. Ali svaki grijeh uvijek nastane od neke misli koja, ako je ne obuzdamo, počne klijati i puštati korijenje sve dok ne izraste u moćno čudovište koje više ne možemo kontrolirati. Naše misli i želje oblikuju naša djela. U životu postupamo onako kako smo prethodno odgojili svoju unutrašnjost. Ako srce stalno hranimo mržnjom i osvetom, ubojstvo će biti samo posljedica takvog načina života i razmišljanja. Isto je i s preljubom: njegov je začetak u požudnom pogledu, u koketiranju, u dvosmislenoj šali… a u trenutku kad nam se pruži prilika za nešto više, često više nemamo kontrolu nad sobom i iz srca samo počne izlaziti sve ono što smo već dugo uzgajali.

Drugi je ekstrem skrupulozno sablažnjavanje nad vlastitim lošim mislima. Isus spominje čin preljuba u srcu, a u Bibliji srce označava središte čovjeka i njegove volje, njegove moći odlučivanja. Nije svaka misao koja nam padne na pamet naša odluka i volja; mnoge od njih to nisu. U duhovnosti postoji pojam neželjenih ili nezvanih misli, onih koje izviru ili iz naše pale naravi ili su dio Sotoninih napada na našu dušu. To su kušnje ili napasti koje nas pokušavaju navući na grijeh. Zrela i zdrava osoba promatra te misli, bdije nad njima i odlučuje želi li ih prihvatiti ili odbaciti. Mi nismo njihov uzrok i one ne pripadaju području grijeha, nego su kušnje. Sv. Franjo Saleški dobro o njima govori kada kaže da te ptičice pustimo neka lete oko drveta – samo im nemojmo dopustiti da naprave gnijezdo u našem srcu. Kada takvu misao prihvatimo, kada počnemo o njoj maštati i čeznuti za njezinim ostvarenjem, tada već zalazimo na područje grijeha, a do tada je riječ o kušnji.

U literaturi počesto možemo naći da se neželjene misli pogrešno nazivaju prisilnim mislima. Ovaj potonji izraz označava nešto drugo, nešto što se javlja u stanjima psihoze. Prisilna misao, to je ona koja osobu prisiljava da učini nešto mimo svoje volje: osoba, dakle, tada postupa bez pravog, voljnog pristanka. Za razliku od takvih situacija, neželjena misao javlja se u zdravih osoba: ona ne prisiljava u tom smislu da joj se mi ne možemo oduprijeti, već nam se uporno nudi da na nju voljom pristanemo i tako počinimo grijeh.

Zaključak

„Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe”, kaže Isus (Mt 5,29). Ovo je primjer hiperbole – namjernog pretjerivanja kako bi se istaknula neka poruka. Možemo biti sigurni u ovo tumačenje jer znamo da si nijedan Isusov učenik ili svetac zbog te rečenice nikada nije odrezao neki ud (iako je bilo i takvih zastranjenja, koja je Crkva odmah osudila). Poanta je u tome da i mi sami ponekad stvorimo pogodno tlo za pojavu neželjenih misli izlažući se raznim vanjskim utjecajima. Ako smo u društvu gdje se stalno psuje ili hvali bludništvo, to na nama ostavlja traga. Nemojmo biti ludi pa misliti da smo dovoljno jaki da se odupremo svim kušnjama. Za takve stvari Isus govori da ih treba „odsjeći”: valja nam izbjegavati određene osobe, filmove, glazbu… pa ako treba, dati i otkaz na poslu… jer bolje je biti osakaćen na nekom području nego bogat i popularan završiti u paklu. To pogotovo vrijedi za današnju hiperseksualiziranu kulturu, u kojoj su reklame, glazba i filmovi prožeti poticajima na grijeh. Ne možemo sve to konzumirati i ostati potpuno imuni. Nije dovoljno samo htjeti živjeti kreposno nego trebamo izgraditi i takvu okolinu koja će podržavati naš rast u svetosti. Ne isplati se zbog malo prolazne naslade izgubiti divote neba, koje sv. Pavao zaista predivno opisuje u svojoj poslanici: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9).

Izvor: sagud.xyz

Slično ovome…

STEPINAC U ZAPREŠIĆU 1944.

STEPINAC U ZAPREŠIĆU 1944.

Dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca danas se sa zahvalnošću sjećamo jedne lijepe uspomene i obljetnice vezane za...

Isusov put prema Uskrsnuću

Isusov put prema Uskrsnuću

Naši članovi i ove godine su se potrudili što vjernije dočarati posljednja dva dana Isusova života. To su imali...