Zašto je Bog poslao svoga sina?

Written by urednistvo

08/10/2023

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 5,1–7: Ps 80,9.12–16.19–20; Fil 4,6–9; Mt 21,33–43
Uvod

Nastavljamo s čitanjima koja govore o Božjem odbacivanju Izraela – naroda koji je iznevjerio svoje poslanje – te o odabiru novoga Božjeg naroda koji će donijeti plod u svoje vrijeme. No ova nam čitanja istovremeno govore i o silnoj ljubavi što je Bog ima za svakog čovjeka – čak i za one koji mu čine zlo.

Približilo se vrijeme

Današnja je tema slična onoj od prošle nedjelje. Posljednji je tjedan Isusova života i on se nalazi u jeruzalemskom Hramu, gdje židovskim poglavarima poručuje da će zbog njihove nevjere Bog odbaciti Izraela i podići sebi drugi izabrani narod – Crkvu. No ujedno najavljuje da će prije toga on sâm biti ubijen.

Na početku prispodobe Isus upotrebljava izraz „približilo [se] vrijeme” (Mt 21,34). Sve do posljednjeg tjedna Isusova života ovaj se glagol (grč. egizzo) upotrebljava isključivo u izrazu „približilo se kraljevstvo nebesko” (Mt 3,2; 4,17; 10,7), ali kada započne posljednji tjedan, njime se naznačuje približavanje Isusove muke, što vidimo u početnim riječima 21. poglavlja Matejeva evanđelja: „Kad se približiše Jeruzalemu…” (Mt 21,1); zatim u današnjoj prispodobi; te naposljetku na Maslinskoj gori kada Isus učenicima govori: „Evo, približio se čas (…) približio se moj izdajica.” (Mt 26,45s). Time se dolazak Božjega kraljevstva vrlo jasno i nedvojbeno poistovjećuje s Isusovom mukom i smrti, što nas neizbježno upućuje na staro teološko pitanje: zar je Isus zaista morao umrijeti, i to baš na tako grozan način, da bi Božje kraljevstvo zavladalo među ljudima? Zar nije bilo nekog malo manje surovog načina? Odgovor se krije u današnjoj prispodobi o vinogradu: ona nam ocrtava povijest Izraela, ali i povijest cijelog čovječanstva.

Ljubljeni vinograd

Slika Izraela kao Božjeg vinograda bila je dobro poznata onodobnim Židovima. Nju su upotrebljavali neki od proroka (usp. Hoš 10,1; Jr 2,21; Ez 17,5s), a današnje je prvo čitanje najviše razrađuje. Prorok Izaija pjesmom o vinogradu opisuje koliko je Bog bio brižan prema Izraelu: okopavao ga je, čistio, sagradio mu kulu u koju je stavio tijesak (prešu za grožđe). Kula simbolizira Hram, koji je središte Jeruzalema, izraelske zemlje, ali i cijeloga svijeta. Tijesak predstavlja Božju prisutnost u Hramu: ona posvećuje plodove ljudskog rada i samoga čovjeka te ga pretvara u nešto više. No umjesto plemenitim grožđem, vinograd urodi vinjagom – divljom sortom koja se podmuklo uvukla u vinograd i potisnula sortu koju je Bog zasadio. Od te divlje sorte nemoguće je napraviti dobro vino. Gospodin zato postavlja retoričko pitanje: „Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?” (Iz 5,4) i najavljuje propast takvog vinograda koji uza sav trud odbija uroditi dobrim plodom.

Isus se u prispodobi poziva na ovu Izaijinu pjesmu te je čak i započinje pripovijedati gotovo istim riječima, ali mijenja jedan važan detalj: nije vinjaga ta koja je pokvarila vinograd, nego opaki vinogradari kojima je vinograd bio povjeren. Sjetimo se kome Isus govori ovu prispodobu: „glavarima svećeničkim i starješinama narodnim” (Mt 21,33), odnosno onima koji su postavljeni za upravitelje Božjeg vinograda, ali narodu govore da je njegovo nepridržavanje Božjih zapovijedi uzrok svih problema. Ovom ih prispodobom Isus upozorava da je glavni problem njihova gramzivost, a ne grijesi naroda.

Poštovat će mog sina

No, za razliku od Izaijine pjesme, ova prispodoba ima još jedan zaplet. Očekivali bismo da će Gospodar, nakon što su opaki vinogradari već dva puta odbili njegove sluge, doći s velikom vojskom i pobiti ih. Ali on čini nešto iznenađujuće: „[P]osla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’” (Mt 21,37). Je li ovakav postupak Božja naivnost ili iskaz ljubavi koji je nama ljudima neshvatljiv? Ova prispodoba pokazuje koliko je daleko Bog spreman ići ne bi li urazumio svoj narod. Nakon svega što su napravili, i dalje im je spreman oprostiti. Daje im ono najdragocjenije što posjeduje – svoga sina – u nadi da bi ih to moglo potaknuti na obraćenje.

Ovdje vidimo koliko je daleko Bog spreman ići za naše spasenje. Isus je razapet na križu ne samo zato da mi dobijemo vječni život nego i zato da spoznamo koliko ljubavi Bog ima za nas. On nam na križu otkriva svoju nutrinu, otkriva što se nalazi u njegovu srcu, ali da bismo mi mogli zaviriti u njegovo srce, trebalo ga je najprije otvoriti, to jest probosti. Teologija uči da je Bog mogao i nekako drukčije spasiti čovjeka – možda na neki način koji uopće ne bi uključivao prolijevanje krvi – no takav nam način ne bi do kraja otkrio tko je Bog: ne bi nam pokazao da on nije tek gospodar i spasitelj, nego čista ljubav.

Zaključak

Ako malo bolje pogledamo Izaijinu pjesmu o vinogradu, vidjet ćemo da je to ljubavna pjesma: vinograd je opisan kao zaručnica. Isti se ljubavni govor nastavlja i u prikazu Crkve kao novog Božjeg vinograda. Ona je istodobno Kristova zaručnica i Kristovo tijelo. Dakle, Krist-Crkva je vinograd, a mi smo loze u tom vinogradu koje su pozvane donijeti plodove (usp. Iv 15,5). Često dolazimo u napast promatrati Crkvu kao neku zajednicu ili instituciju koju smo pozvani oblikovati kako mi mislimo da je najprikladnije. No Crkva nije naša, nego Božja: on je taj koji njome upravlja, koji je okopava i oblikuje, a na nama je u njoj rasti i donositi plodove.

Izvor: sagud.xyz

Slično ovome…

STEPINAC U ZAPREŠIĆU 1944.

STEPINAC U ZAPREŠIĆU 1944.

Dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca danas se sa zahvalnošću sjećamo jedne lijepe uspomene i obljetnice vezane za...

Isusov put prema Uskrsnuću

Isusov put prema Uskrsnuću

Naši članovi i ove godine su se potrudili što vjernije dočarati posljednja dva dana Isusova života. To su imali...