Druga korizmena nedjelja – A
Čitanja: Post 12, 1–4a; Ps 33, 4–5.18–20.22; 2Tim 1, 8b–10; Mt 17, 1–9
Uvod
Kao što prve korizmene nedjelje uvijek slušamo o Isusovoj kušnji u pustinji, tako u drugoj uvijek slušamo o njegovu preobražaju na gori, jer je to iskustvo nužno kako bi nas pripremilo za njegovu muku, smrt i uskrsnuće.
Isus ostvaruje obećanja
Tijekom korizme, osim što proživljavamo otajstvo Isusove kušnje u pustinji, Crkva nam kroz misna čitanja doziva u sjećanje ključne trenutke iz biblijske povijesti. Prošle smo nedjelje slušali o stvaranju i padu prvih ljudi, danas o Abrahamu, a idućih ćemo nedjelja slušati o Mojsiju i Davidu. Evanđelja su pak bogata brojnim aluzijama na starozavjetne događaje – aluzijama koje često ne primjećujemo (zato što ne poznajemo jezik Biblije), ali koje nam govore da se sva obećanja što ih je Bog dao u Starome zavjetu sada ostvaruju u Isusu.
Već je prva rečenica koju slušamo iz Evanđelja vrlo znakovita: Isus se s učenicima penje na visoku goru. U Bibliji su gora ili brdo uvijek mjesto susreta s Bogom. Kada vidimo da se jedan od glavnih likova tako uspinje, možemo biti sigurni da će se uskoro dogoditi Božja objava (usp. Post 22,2; Izl 19,2s; 1 Kr 19,8). Božji govor iz oblaka također je vrlo znakovit: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” (Mt 17,5). U izrazu „Sin moj, Ljubljeni” Crkva od početka prepoznaje aluziju na Abrahamova ljubljenog sina Izaka (usp. Post 22,2), a u izrazu „sva milina” prepoznajemo Slugu Gospodnjega kojeg je najavljivao Izaija (usp. Iz 42,1). O njemu ćemo sve više slušati kako će se približavati dan Isusove muke. U zapovijedi „Slušajte ga!” odjekuje Mojsijevo proroštvo o tome da će u budućnosti Bog podići proroka poput njega, za kojega Mojsije narodu poručuje da ga sluša (usp. Pnz 18,15). Ovo nam govori da je Isus u Izaku pretkazan, od Mojsija najavljen, a od Izaije opjevan. Cijeli Stari zavjet ispunja se u Isusu.
Učenici su to jasno prepoznali. Ovaj je događaj bio važniji od bilo kakvog čuda koje je Isus prije učinio. Zato ih on upozorava da nikome ne govore o tome, jer vrhunac njegova poslanja tek treba doći.
Uspinjanje na Maslinsku goru
Izvještaj o ovom događaju svake godine čitamo u vrijeme korizme upravo zato što je blisko povezan s otajstvom Isusove muke. Uskoro će Isus s ista tri učenika krenuti na jednu drugu goru, na kojoj će također doći do preobraženja. No dok je na gori Tabor Isusu lice zasjalo nebeskim sjajem, na Maslinskoj gori ono će se zamutiti krvavim znojem. Isus je danas razgovarao s nebeskim stanovnicima, a na Veliki petak društvo će mu praviti Sotona, stanovnik podzemlja. Na Taboru je Otac s ponosom dozivao Sina, a s brda Kalvarije Sin će glasno dozivati Oca, ali njegova odgovora neće biti. Isusovi pratioci koji su prije s Isusom dijelili njegov trenutak slave i poželjeli sagraditi sjenice kako bi ondje ostali zauvijek, u trenutku kad on biva uhićen, bježe. Dok se na Taboru Isusovo ljudsko lice preobrazilo u božansko, na Maslinskoj gori počinje njegov preobražaj u nešto neljudsko, kako reče prorok Izaija: „[T]ako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka…“ (Iz 52,14).
Preobraženje prije muke
Isus se pokazao svojim učenicima u slavi kako bi im dao predokus onoga što ih čeka. Zabranio im je da taj događaj razglašuju jer nisu mogli imati cjelovitu sliku o tome što znači biti Isusov učenik dok ne dožive Veliki petak. Ova se dinamika odražava i u životu svakoga kršćanina. Postoje trenuci milosti kada doživimo da je Bog stvarno živ, da je slavan, velik i čudesan, te poželimo zauvijek ostati s njime. No ubrzo se spuštamo s Gore preobraženja i krećemo prema Kalvariji. Ti trenuci s brda Tabor, oni u kojima smo doživjeli Božju blizinu i ljubav, hrane nas u vremenima kušnji, jer znamo radi koga trpimo, znamo tko nas čeka poslije kušnje. Velik problem, međutim, nastaje kada nam se u životu obrne redoslijed ovih gora: kada doživimo Golgotu prije Tabora, muku prije Božje slave; kada se suočimo sa surovošću života prije negoli doživimo Božje oslobođenje; kada u navještaju prije oproštenja i bezuvjetnog prihvaćanja doživimo govor o odricanju, muci i zapovijedima. Onaj tko nije doživio Božju blizinu, zaista nema razloga prihvatiti križ, jer u njemu ne može vidjeti ništa više od sablazni.
Zaključak
Koliko je ljudi zauvijek prekrižilo Krista i Crkvu jer im se o vjeri govorilo ponajprije kroz zabrane, ograničenja, propise! Naravno, i to su neizostavni dijelovi kršćanskog života, ali sve ima svoj redoslijed. Isus je prvo ozdravljao ljude i propovijedao ljepotu Božjega kraljevstva, a tek nakon preobražaja na Taboru počeo govoriti o muci. No mi smo, nažalost, u svom govoru o vjeri obično najžešći onda kada treba imenovati grijeh, nabrojiti sve što treba zabraniti, prokazati lažne vjernike i slično. Možda je to i đavlova taktika, jer on zna da sablazan križa nikoga neće uvjeriti da svoj život preda Bogu, nego će samo pojačati razdor. Zato onima koji nisu u vjeri moramo uvijek prvo govoriti o Božjoj slavi; trebamo svjedočiti o svojem usponu na goru Tabor i o boravku u Božjoj prisutnosti te pozvati i njih da nam se pridruže. O kalvariji, križu i odricanju bolje je govoriti tek kada se zajedno vratimo s Božjega brda i krenemo pripremati za surovu svakodnevicu.
Izvor: sagud.xyz
