Voljela bih podijeliti svoje iskustvo s vama što se tiče ljubavi. Prije otprilike šest mjeseci prekinula sam s dečkom s kojim sam bila 3 godine. Živjeli smo u čistoći, zajedno smo molili, išli na mise gotovo svaki dan i ja sam bila uvjerena da je on taj, onaj pravi. Međutim, u toj vezi bila sam silno nesretna jer je on bio hladan prema meni, nikad mi nije pokazao ljubav.
Isprika je bila ta da on ne zna kako bi to učinio.Ja sam mu uvijek iznova praštala sve- ignoriranja u društvu, predstavljao me kao kolegicu…itd. Nije mi nikad nešto lijepo rekao, nikad mi nije “tepao”, jako rijetko me grlio, ljubili se nismo da ne bismo došli u napast. I to mi je bilo u redu što se tiče neljubljenja, ali zagrljaj… to mi je često trebalo, a ništa. Uglavnom, ja sam bila ta koja je davala ljubav, usrdno molila za nas, a od njega nisam dobila ništa, čak ni priznanje u društvu da sam njegova djevojka. Voljela sam ga, iskreno, čisto, sveto… ma najuzvišenije. Voljela sam ga Božjom ljubavlju. On mene nikad nije volio, jedino je volio to što ja njega volim. S vremenom sam postala iscrpljena od tog našeg odnosa. Iako je stalno govorio da će se promijenit, nije se mijenjao. Pitala sam se: “Bože, gdje si ti? Zašto nam ne pomogneš? U vezi s njime, sve sam položila u Tvoje ruke, Isuse! Zar se ovako brineš za one koji se uzdaju u Tebe?! ”
Naime, ostavio me preko poruke. Razlog je bio taj da naša veza nije blagoslovljena. Bila sam strašno povrijeđena. Kako nije blagoslovljena, pitala sam se. Pa jedino što smo radili je bila molitva, klanjanja, svete mise! Ostavio me kao da nema nimalo poštovanja prema meni, čak ni toliko da mi to uživo kaže. A još tjedan dana prije prekida je govorio da me ženi, da sam ja ljubav njegovog života… ”konačno se otvorio”- bila sam sretna, zahvaljivala sam Gospodinu…kad ono… na kraju sam ostala sama, bez vjere u ljubav, bez vjere u Boga. 4 mjeseca sam svaki dan plakala do 4 ujutro, nisam mogla spavat, učit, normalno komunicirat s ljudima. Oduvijek sam bila tijesno povezana s Isusom i nije mi bilo jasno zašto je ovako završilo nešto što sam svaki dan iznova predavala Njemu?! Kako je On to mogao dopustiti?! I rekla sam: “više nikad neću moliti za dečka!” Bila sam u totalnom duhovnom rasulu. I shvatila da više ne može tako. Otišla sam u Međugorje. Dok sam se penjala na Križevac kod svake postaje križnog puta molila sam ovako: ”Bože, molim te za svog budućeg muža. Blagoslovi ga gdje god on sad bio. Prihvaćam da to nije taj za kojeg sam mislila da je. Predajem sve u tvoje ruke. Vjerujem da sve ima svoje razloge. I vjerujem da je moj budući dobar čovjek i ja mu želim biti dobra prijateljica, djevojka i na koncu supruga.” I onda sam navela kako se ja želim odnositi prema njemu i kako želim da se on odnosi prema meni. I da bi bilo dobro da mi ga pošalje što prije jer mi je srce slomljeno na tisuću komadića i duhovno sam mrtva pa bi mi dobro došla nečija ljubav i razumijevanje.
I tako sam ja počela moliti. Opet. Iako ovoga puta s puno manje povjerenja. Ali Gospodin nas shvaća. Toliko puta sam u toj boli osjetila da je Isus kraj mene i da me razumije, i da me ljubi! Time bol nije bila manja, ali ju je bilo lakše podnosit. Tad mi nije bilo jasno čemu sve to, ima li ta patnja smisla? Pa ako se i jedna osoba na svijetu obratila poradi nje (patnje) onda je itekako imala smisla. Prije samo dva mjeseca plakala samo od silne tuge, danas PLAČEM OD SREĆE! što se desilo? Pa ovako: sredinom 12. mjeseca srela sam Damira, svoju ljubav iz osnovne i srednje škole. Tad smo bili zajedno (trajalo je oko dvije godine) i on je bio silno zaljubljen u mene, ali ja u njega nisam pa sam ga bila ostavila.
Mislim, bila je to tinejdžerska ljubav i ja sam bila totalno luda i nisam shvaćala značenje prave ljubavi. On je u tom slučaju bio puno zreliji od mene. Nismo se bili čuli, gotovo ni vidjeli 5 godina, sve do prije dva mjeseca. Bilo je to u jednom kafiću. Kad sam ga ugledala, prošli su me trnci, ali nisam obraćala pozornost. Sjela sam za stol s prijateljicama preko puta njega. I tako, gleda on mene, gledam ja njega… I ne odolim kad me pozove da sjednem za njegov stol. Kad smo počeli razgovarat tu nije bilo kraja. Pa što sam radila sve ove godine, što on… gdje smo bili, čime smo se bavili… Prošli su sati dok smo se ispričali. On me tu večer dodao na skype i tako je krenulo dopisivanje i kave svaki dan. Divila sam se kako je odrastao, kako zrela razmišljanja ima… ma zvučao je kao moja srodna duša. međutim, srce mi je još bilo kod bivšeg, uz to sam i sagradila zid oko sebe što se tiče muškaraca, bilo mi je jako teško povjerovat da sam nekomu bitna, kamoli nešto više. Bila sam kao stijena sve dok me nije uhvatio za ruku, baš kao nekad, pogledao me u oči i rekao da mi mora reći nešto što će me možda šokirat. I jeste, šokiralo me. Rekao je da u ovih pet godina nije prošao dan da nije mislio na mene, da me preboljevao stotinu puta, ali nije išlo. I ono najvažnije, da je molio Boga me jednom opet vrati u njegov život. Bio je sa mnogim drugim curama i nikad nijednu nije mogao zavolit..zbog mene, bar je tako rekao.
Otkud on?! Nikad se ne bih njemu nadala, od svih muškaraca na ovom svijetu. Kao i od svakog, i od njega sam tad pobjegla. Ovako sam razmišljala: ”Ako mi laže, onda je zbilja grozan. Ako govori istinu, ja to njemu ne mogu uzvratiti.” To je bila moja priča. Međutim, on je bio siguran i rekao da me ne planira izgubit ni pod koju cijenu. Bio je odlučan kad je rekao da ne odustaje. To me zadivilo, moram priznati. No, opet moje sumnje: ”sigurno neće htjeti bit sa mnom kad mu kažem da nema ništa prije braka.” I tako sam ga se mislila ”riješiti”. Ali za čudo Božje, on je bio oduševljen tom idejom, iako je imao spolni odnos. Pristala sam mu bit djevojka i mogu reći da iz dana u dan ljubav među nama raste. On me beskrajno poštuje, razumije, trpi. Svaki dan jedan komadić mog srca svojom ljubavlju stavi na mjesto. On je sve što sam od Boga tražila. nježan je, izuzetno je dobra osoba, odgovoran, stalan, pouzdan, romantičan, pažljiv, strpljiv… Zna reći oprosti čak i kad nije kriv. On je i više nego što sam tražila. LJUDI MOJI, BOG KAD DAJE, DAJE U IZOBILJU! DAJE ONAKO KAKO NE MOŽEMO NI ZAMISLITI! Od nas traži samo predanje.
Svaki dan zahvaljujem Isusu za Damira. On je dečko s kojim molim, idem na svetu misu. On je dečko u čijim očima čitam Božju ljubav. Kad gledam njega, vidim koliko me Bog silno voli, kroz njega. A on je rekao da je duhovno preporođen otkad je sa mnom. A ja sam duhovno ranjena pa sam si mislila kako je to moguće? Ali Bogu je sve moguće! On iz najvećeg ništavila učini nešto predivno. Damir i ja smo za posrednika i svjedoka naše ljubavi, to jest, Božje ljubavi u nama i među nama, uzeli Duha svetog. i to je ono najljepše. I doista, osjeti se prisutnost tog Božjeg duha među nama.
Sada znam zašto je dogodio onaj bivši: zato što me veza s njime, koliko god bila loša, očuvala čistom za pravu osobu. Da nije bilo njega, Bog zna gdje bih ja i s kime završila. Sva ta patnja me očvrsnula, sad me ništa više ne može toliko povrijediti. Ja sam u vezi s krivim naučila ljubiti i sada ljubim pravog. BOG ZNA ZAŠTO. Ne vidimo uvijek odmah razloge, ali treba vjerovati i svanut će sunce… Bog se brine za svoje. ISUSE, HVALA TI I SLAVA!
Uskoro ćemo sklopiti sakramenat ženidbe pa nas preporučam u molitve.
Bog vas sve blagoslovio!
