Velika je uloga očeva

Written by urednistvo

Udruga «Stepinčeva oaza mira» iz Zaprešića osnovana je 8. svibnja 2008. na 110. godišnjicu rođenja bl. Alojzija Stepinca. Svoje predstavljanje javnosti imali smo u kripti crkve sv. Ivana Krstitelja na proslavi 10. obljetnice beatifikacIje Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 2008 u župi sv. Petra ap. u Zaprešiću

05/07/2022

Dragi čitatelji, dragi prijatelji, za novi mjesec donosimo novi susret s još jednim od naših dugogodišnjih članova. Ovog puta razgovaramo s prof. Brunom Kurekom koji je s nama podijelio svoja promišljanja o očinstvu, obitelji, ali i o našoj Udruzi.

1. Dragi Bruno, prije svega ti zahvaljujemo na tvojoj dugogodišnjoj prisutnosti i aktivnosti u našoj Stepinčevoj oazi mira. U pogledu kroz sve te godine, kako gledaš na Brunu iz vremena kad si nam došao, sjećaš li se toga? Koji poticaj je bio da nam se pridružiš? Što te sve ove godine nadahnjuje da ostaješ sa nama? I kako gledaš sebe u današnjem trenutku u djelovanju naše Udruge?

Moj put u Stepinčevoj oazi mira započeo je 2013. godine pozivom na hodočašće u Međugorje preko naše tajnice Antonije Lacić. Poziv je bio izravan i ja sam se stigao odazvati s jednostavnim „Da“, ne znajući što će dalje biti.  To je bilo moje prvo hodočašće u Međugorje na kojem sam ja zadobio brojne milosti i osjetio da na ovom zemaljskom putu u svojim problemima nismo sami i da nas uvijek Gospa zagovara kod Gospodina. Na tom hodočašću sam uz ostale hodočasnike upoznao neke članove naše udruge, a na  samom povratku iz Međugorja imao sam jedno svjedočenje na poticaj našeg Joze Baruna i trajnog đakona Ilije Nikolića. Zahvaljujući živoj vjeri koje sam tada upoznao i koji su tada posebno djelovali na mene, te nakon poziva i uloge jednog od Sveta tri kralja u Živim jaslicama odlučio sam upoznati i  pridružiti se Stepinčevoj oazi mira. Od tada sam ostao i mogu reći da redovito sudjelujem u radu udruge. Ono što me nadahnjuje da ostajem je radost koja je prisutna na svakom susretu. Nadahnjuju me ljudi sa svojim različitim osobnostima preko kojih vidim živu vjeru. To je ona životna radost koja daje snagu i u najtežim trenutcima i tada znaš da je Gospodin u svakom trenutku života s tobom. Imamo sina Franka koji je dijete s autizmom i često sam se osjećao izoliran od društva i nisam imao dovoljno vjere da se nosim sa svakodnevnicom u životu. U Stepinčevoj oazi mira je započeo moj otvoreniji i iskreniji susret s Gospodinom. Svi naši susreti, naša uprizorenja u Zaprešiću i izvan pomogli su mi rasti u vjeri i otvarati svoje srce prema Gospodinu i prema drugim ljudima. U svim tim susretima i aktivnostima s drugim članovima i ljudima koje smo upoznali na putu, stvara se jedno zajedništvo koje meni pomaže s radošću prigrliti vlastiti križ u životu. Danas shvaćam da svi imamo teškoće, ali te teškoće nemaju mene nego imamo Gospodina koji je jednostavno tu i čeka da mu se obratimo i otvorimo.

2. Tvoja angažiranost i prisutnost u našoj udruzi zasigurno ne bi bili mogući bez tvoje obitelji, možeš li nam predstaviti svoje bližnje?

Oženjen sam suprugom Vjekoslavom i u braku smo punih 20 godina. Imamo sina Franka koji će ove godine napuniti 18. godina. On je dijete s posebnim potrebama. Kćer Bruna je završila je osmi razred i ona ima 15. Ona je nekoliko puta sudjelovala u uprizorenjima Živih jaslica dok je bila manja. Obitelj mi je podrška u mojim aktivnostima tako da i oni ponekad dođu na susrete. Svi ih u udruzi znaju tako da imaju razumijevanja za našeg Franka i lijepo smo prihvaćeni od svih u udruzi.

3. Nedavno smo bili na hodočašću u Međugorju i svjedočanstvo jedne djevojke se dotaknulo i tvoje obitelji jer vas je prepoznala kao blagoslov svim hodočasnicima. Doživjeti vašeg Franka predstavlja poseban blagoslov svima koji vas susreću. Svakodnevica zasigurno predstavlja velik izazov, kako ju živite kao obitelj?

Organizacija svakodnevnice doista predstavlja veliki izazov jer naš Franko ne može biti u potpunosti samostalan i potreban je uvijek netko tko će ga pričuvati i osmisliti mu vrijeme. Najzahtjevniji dio godine je vrijeme kada završi škola i do trenutka kada ode netko od nas na godišnji da ga pričuva. On je već stariji i teško je pronaći osobe koje bi ga u to vrijeme pričuvale. Puno nam pomaže i mlađa kćer Bruna koja u velikoj mjeri pričuva svog brata i puno se oko njega trudi, ali postoje trenutci kada i ona treba učiti i raditi nešto što nju zadovoljava i izgrađuje kao osobu.

Neki dan sam čitao na jednom portalu kako je jedan otac koji ima također dijete s teškoćom pričao kako smo mi roditelji djece s teškoćom zapravo skupina ljudi za koje društvo najmanje ima sluha i brige. Mi kao roditelji to ne želimo biti i smatram da to nismo. Samo bi nam ponekad dobro došla neka konkretna organizirana pomoć da nam ga koji put netko koji puta pričuva i da imamo nekoga na koga se možete osloniti. Bilo je vrlo teških i izazovnih situacija u životu s njim, ali je bilo i velikih blagoslova kojih možda ne bi bilo da nije bilo njega. Mnogo puta se dogodilo da je i Franko dotaknuo neke ljude svojim otvorenim i iskrenim ponašanjem. Već ga mnogi poznaju u vlaku i autobusu kada ga vodimo u školu  te se više puta dogodilo da su nam se ljudi počeli otvarati i govoriti i izlaziti iz svoje zatvorenosti i svojih problema. U tom trenutku shvatiš da mnogi nose svakakve križeve i teško im ih je nositi. Ako ništa drugo Franko vas svojom nepredvidljivošću u ponašanju natjera da  se smijete. Naročito su nam draga hodočašća gdje smo s ljudima malo duže i gdje je vidljivo  koliko je ljudi uvijek spremno pomoći. Preko takvih situacija Gospodin nam govori da nismo sami i da nismo od njega zaboravljeni. Zahvaljujući njemu upoznali smo puno dobrih ljudi.

Franko je dijete, sada već pravi momak koji je poslan i nama roditeljima i drugima oko nas da nas nauči što znači istinski ljubiti. Naljute se i mama i tata i sestra, ali njemu jednostavno nikada ne možete nešto zamjeriti. Najzanimljivije od svega je da on voli biti među ljudima i da je on na neki način ogledalo nas samih jer se u njegovim očima zrcali ono što svatko od nas nosi u srcu.

4. Živimo u jako izazovnom vremenu i jedna od važnijih tema je obitelj. Iz svoje pozicije, kako gledaš na ulogu oca u obitelji, što je današnjim očevima potrebno kako bi se prevladale poteškoće i krize i da ostvare svoje poslanje oslonca, “čvrste stijene'”?

Točno je da živimo u jako izazovnim vremenima za obitelj. Naročito smo svjedoci sve većih napada na obitelj i sve većih pokušaja razjedinjavanja obitelj u čemu glavni mediji i kod nas i u svijetu prednjače. Uloga obitelji i uloga oca oduvijek je bila važna u obitelji. Mi koji radimo u školi iskustveno to doživljavamo, ali je to i stvarnost potvrđena i brojnim znanstvenim istraživanjima. Majke imaju prirodne mehanizme koji im omogućuju da vrlo brzo shvate svoju ulogu majčinstva, dok očevi tu ulogu uče. Za muževe to predstavlja izazov i prednost jer im pomaže da odrastu i izgrade status uzora u svojim obiteljima. Uloga oca je u obitelji važna i za emocionalni rast djeteta i za zdravo odrastanje i uključivanje u svijet. Borba za materijalno i za fizičku egzistenciju je na svoj način udaljila oca iz obitelji, mnogi dosta vremena u danu troše na putovanje do mjesta rada. Na temu vremena se nadograđuje još jedan izazov, a to je i kvaliteta koju očevi unose u odnose s djecom. Koliko god je teško nositi se u sa izazovima današnjice očevi moraju shvatiti da je njihovo glavno borbeno polje baš u obiteljima.

Današnjim očevima i mladim obiteljima su potrebni uzor i pomoć koja bi ih osnažila u njihovoj vrlo izazovnoj, zahtjevnoj, ali i najljepšoj ulozi u životu. Veliki prostor za rad vidim u svim župama i sve većem uključivanja laika. Pozitivno je da se i muževi “bude” da se sve više govori o toj temi. Nekako se stječe dojam da se uloga oca u društvu nastoji obezvrijediti ili čak učiniti neznatnom. Mislim da se očevi sami moraju izboriti i iskazati svojim pozitivnim primjerima. Velika je uloga očeva i u društvu, jer potvrđeni otac u obitelji svojom sigurnošću je i potvrđeni član zajednice.

5. Nastavljamo se na prethodno pitanje: član si Apostolata katoličkih muževa – ogranka naše udruge gdje si nedavno postao i zamjenik voditelja. Sastajete se svakog trećeg ponedjeljka u mjesecu – što nam možeš reći o toj vrsti zajedništva i zašto misliš da je dobro pristupiti tom društvu/ogranku, što bi rekao onima koji još ne znaju da Apostolat postoji ili si pak premišljaju o dolasku?

Apostolat katoličkih muževa djeluje već petu godinu. Inicijativu je dao naš trajni đakon Ilija Nikolić koji je i duhovnik naše zajednice. Susrete održavamo pod vodstvom našeg voditelja Mate Tunjića. Preuzimanjem uloge njegovog zamjenika nastojim se sve više angažirati. Područje na kojemu smo do sada najviše radili i koje smo razmatrali tiče se izazova današnjeg očinstva kao i teme braka i bračne ljubavi s gledišta  muževa. Uobičajeno je da su muškarci u početku takvih tema i razgovora suzdržani, ali kada ih se potakne na pravi način uvijek se razvije kvalitetan razgovor i rasprava u kojima dolazi do razmjene mišljenja i osobnih iskustava iz kojih svi učimo. Uglavnom su u zajednici očevi sa dužim bračnim i očinskim iskustvom, a počeli su nam se više pridruživati i oni koji su tek započeli svoj put bračnog zajedništva. Stoga pozivam muževe da nam se pridruže, bez obzira na bračni staž jer mislim da su današnje teškoće s kojima se svi  susrećemo, izazovnije i da nam međusobna podrška, pogotovo iskusnijih može biti na korist i na rast. Svi mi ili netko od naših bližnjih smo potrebiti pomoći i ohrabrenja.

6. Mnogi te poznaju i kao profesora geografije u srednjoj školi Ban J.Jelačić u Zaprešiću. Što možeš reći o svom poslu ili bolje rečeno pozivu, koji su izazovi u radu s mladima danas, kako ih podizati, odgajati i prenositi im znanje? Imaš li uzore koji ti sjaje i gdje ti je izvor snage za rad s mladima u školi ?

Rad s mladima je uvijek bio izazovan  naročito razdoblje adolescencije. To je razdoblje odrastanja u kojoj se mlada osoba traži i izgrađuje, a na odraslima je da ih uključe i prihvate. Mlade osobe uvijek želi isto, ali su se okolnosti u kojima odrastaju promijenile. Današnji tehnologizirani svijet velika je konkurencija u odgoju roditeljima, a samim time i školi. Tehnologije same po sebi nisu loše i zahvaljujući njima puno dobrih, obrazovnih, informativnih sadržaja se može pronaći. Ali je mlade i potrebno odgajati,  poučavati određenim vrijednostima i vrlinama što za nas odrasle, i nastavnike i roditelje stvara veliki izazov. Mlada osoba će tehničke sadržaje vrlo brzo savladati i puno prije doći do određenih rješenja. Trud i napor u traženju rješenja za pojedine probleme i situacije danas izostaju kod mladih radi brzine kojom se sve odvija. Zato je neminovno da glavnu ulogu u odgoju i dalje imaju roditelji, a mi kao nastavnici bismo trebali biti suradnici, osobe od  povjerenja. Iz različiti razloga ove uloge i odnosi su dosta narušeni. Osobno rad u školi ne doživljavam kao posao već doista kao poziv, a snagu za daljnji rad dobivam od samih učenika pogotovo kad ih sretnete kao odrasle ljude i kada vidite da ste ipak imali veliki utjecaj u njihovim životima. Bio bih vrlo ohol kada ne bih rekao da sam puno naučio  od njih samih.

7. Kako bi ostvario svako od svojih poslanja kojih je kao što vidimo mnogo, reci nam, koliko ti vjera i sakramentalni život pomažu da svoje staleške dužnosti živiš u ovom užurbanom vremenu na ispravan način i da sve bude na svom mjestu i na vrijeme?

Vjera i sakramentalni život su najvažniji dio u mom životu. Iako se i dalje borim sa svojim padovima, slabostima i svojim oholim „Ja“ koji si vrlo često pripisuje zasluge, pa zaboravim na Gospodina,  moj Franko me vrlo često prizemlji. Teškoće i problemi nisu nestali i dalje ih treba rješavati, ali spoznaja koju su mi drugi posvjedočili i brojni svećenici osvijestili da je Gospodin i u dobrim i u lošim trenutcima stalno sa nama i čeka da mu se obratimo iskreno i otvorimo srce je ono što me diže i gura svaki dan. Vrlo često nije sve na svom mjestu i na vrijeme kako bi ja htio, ali se pokaže s vremenom da je onako kako je to Gospodin zamislio, a on uvijek radi na naše dobro. Jedino bih volio da sam na vrijeme prepoznavao brojne znakove u životu onda kada mi ih je slao, a ne sa zakašnjenjem.

8. Vratimo se na temu udruge i tvom sudjelovanju u našim aktivnostima – rado sudjeluješ u našim scenskim prikazima, preuzeo si razne uloge kao što su uloge sv.Franje, anđela Gabrijela, apostola Mateja i jednog od trojice kraljeva. Kako doživljavaš ove scenske prikaze, kako promatraš likove koje tumačiš, ostavljaju li neki poseban trag, što nosiš u svom srcu nakon tih projekata?

Nije mi problem preuzeti bilo koju ulogu i vrlo rado se tome odazovem. Iskustvo rada u školi mi pomaže da nastup pred drugima ne doživljavam stresno. Najviše volim to zajedništvo koje se stvori kada radimo neki projekt zajedno. Sva ta iskustva upoznavanja drugih ljudi, sudjelovanja, puno smijeha i zafrkancije i osjećaj da zaista radimo nešto za drugoga kako bi i na taj način ljudima približili i samima sebi osvijestili ljubav koji nam Gospodin pritom pruža čini me istinski radosnim. Zapravo od svih uloga koja me je najviše osobno dotakla je uloga svetog Franje. Ona me je potakla da malo više proučim biografiju svetog Franje i da ga pobliže upoznam. Zapravo je Franko i dobio ime po tom svecu.

9. Plan je za Stepinčevu oaza mira, osim postojećih projekata, proširiti područje njezina djelovanje – imaš li neku viziju ili želju koje bi se uklopile u to širenje i općenito kako misliš da bi naše djelovanje moglo postati bolje i kvalitetnije?

Kroz nekoliko zadnjih projekata vidjelo se da imamo jednu ekipu mladih koja jako puno sudjeluje i koja će vrlo brzo moći iznijeti neke i zahtjevnije projekte. Moja želja bi bila da uključujemo što više mladih i djece i da ih što ranije stavljamo “u vatru” jer oni to mogu i žele. To je možda model kako bi djecu i mlade uz vodstvo odraslih trebali uključivati što ranije u taj svijet nečega što i odrasli rade jer im je to prilika da grade i izgrađuju svoje karaktere. Ovih nekoliko zadnjih projekata je zapravo pokazalo da smo mi spremni i na složenije projekte i pokazati to diljem Hrvatske. Želja mi je da smo još vidljiviji u virtualnom svijetu te da obnovimo projekt Biblije koji je s epidemijom malo zastao. Kada sad pričam o tome zapravo vidim da se kroz sve naše projekte provlači i  odgojna dimenzija koja nam svima pomaže da rastemo u vjeri i da na to potaknemo i druge.

10. Dragi Bruno, hvala ti na tvojim riječima i mislima – molimo te da za kraj ovog razgovora uputiš našim čitateljima poruku,  misao svog srca koju bi rado uputio onima koji budu čitali ovaj razgovor!

Sve koji budu čitali ove retke želio bih od srca pozdraviti kako članove udruge tako i one koji to nisu te ih pozvati da nam se pridruže. Bio sam uistinu iznenađen kada sam dobio poziv za razgovor te se od srca tome zahvaljujem Želio bih sve koji budu ovo čitali da budu blagoslovljeni i da se sjete da kada u životu naiđu  poteškoće i krize da shvate da je u svakoj tegobi krije nova prilika i nove mogućnosti. Kako mene uvijek riječi patera Borisa Jozića dotaknu koji svaku propovijed započinje sa riječima: „Dragi prijatelji  u Kristu”, možda i kroz ove riječi Gospodin nekoga nešto potakne.

Zahvaljujemo našem Bruni na ovom razgovoru ispunjenim osobnim, iskrenim svjedočanstvom vjere i očinstva. A sve muževe koji se osjete dotaknuti svime iznesenim još jednom pozivamo u zajednicu katoličkih muževa koja se kao ogranak Stepinčeve oaze mira sastaje svaki treći ponedjeljak u mjesecu u pastoralnom centru uz crkvu sv.Ivana Krstitelja.

Slično ovome…

Najava izložbe

Najava izložbe

 S velikom radošću Vam predstavljamo gostovanje putujuće izložbe Euharistijska čuda diljem svijeta u župi sv.Petra...

Gospodin me uči služenju

Gospodin me uči služenju

Gospodin me uči služenju. Dragi prijatelji, u ovom susretu razgovaramo s našom Mirjanom Morović, koja kao i mnoge...