Nove oči za novo gledanje

Written by urednistvo

18/03/2023

Četvrta korizmena nedjelja – A
Čitanja: 1Sam 16, 1b.6–7.10–13a; Ps 23, 1–6; Ef 5, 8–14; Iv 9, 1–41
Uvod

Prošle smo nedjelje čuli kako Isus napaja našu žednu dušu, a danas ćemo slušati o tome kako nas prosvjetljuje da možemo ugledati Boga – onoga čiju smo neposrednu prisutnost zbog istočnoga grijeha izgubili.

Novo stvaranje

Današnji evanđeoski ulomak, koji govori o ozdravljenju slijepca od rođenja, pomalo je neobičan. Navikli smo na to da Isus propovijeda, ozdravlja, čini čudesa i svađa se s farizejima, ali ne i na to da miješa slinu sa zemljom pa onda tom glinom nekome premazuje oči, tim više zato što nam ova slika djeluje higijenski odbojno. Tako nam se čini zbog toga što ne uočavamo i ne razumijemo dovoljno simboliku na koju se Isus u svojim gestama oslanja.

Mnogi nebiblijski židovski izvori iz onoga doba govore da je Bog, dok je stvarao čovjeka od „praha zemaljskog” (Post 2,7), pomiješao svoju slinu sa zemljom kako bi stvorio čovjeka (jer se od same prašine ne može ništa oblikovati). Slina predstavlja Božju nutrinu: Bog stvara čovjeka od zemlje i od nečega što je dio njega samoga, stvara ga „na svoju sliku” (Post 1,26). Isusovi su suvremenici prepoznali da miješanje sline i zemlje simbolizira novo Božje stvaranje: Isus slijepcu stvara nove oči. Slijepac od rođenja, dakle, predstavlja čovječanstvo rođeno u izvornom grijehu – lišeno moći da vidi Boga, da ugleda Isusa. Darujući mu nove oči, Isus stvara novo čovječanstvo.

Sve je ovo još jedna slika krštenja. Crkveni nam oci govore da Isus ono što je činio dok je bio na zemlji sada čini u sakramentima. Kao što je dao vid slijepcu, tako u krštenju daje vid duhovno slijepima. Krštenje se još naziva sakramentom prosvjetljenja (usp. Heb 6,4) jer po njemu osoba dobiva nove oči, kroz koje svijet postaje drukčiji. Od fizičkog je vida važniji onaj duhovni vid koji je Isus dao slijepcu. Primijetimo da on vrlo brzo raste u svojoj spoznaji tko je Isus: prvo ga naziva „čovjekom” (Iv 9,11), potom „prorokom” (r. 17), zatim tvrdi da je „od Boga” poslan (r. 33), a na kraju ispovijeda vjeru u Isusa kao Boga govoreći: „Vjerujem, Gospodine!” (r. 38).

Vjerojatno smo svi kao djeca znali maštati ili strahovati što će se dogoditi ako izgubimo neko od osjetila, poglavito vid. Isus nam ovdje poručuje da je puno gora duhovna sljepoća: ne prepoznati da su njegova djela od Boga. Farizeji ispadaju najveći gubitnici jer pored zdravih očiju ostaju slijepi.

Novi čovjek

Zanimljivo je kako u ovom odlomku možemo prepoznati i druge posljedice krštenja: osim toga što dobiva nove oči, slijepac postaje i nov čovjek, do te mjere da ga drugi ne prepoznaju (usp. r. 9). Stari je čovjek bio nemoćan prosjak koji je ovisio o tuđoj milosti (usp. r. 8). Novi čovjek postaje slobodan i neovisan o ičijem mišljenju, toliko da pred prijetnjama moćnika ovoga svijeta ne drhti, nego s mirom govori ono što smatra istinom. Neuki siromah odjednom svojim govorom nadmudruje židovske učenjake, jer za razliku od njih, on ima nove oči – takve kojima može vidjeti ono što farizeji, usprkos svojoj naobrazbi, ne mogu vidjeti zato što im je srce slijepo i zatvoreno za Božju milost.

Ozdravljeni slijepac vrlo brzo doživljava ono što će i Isus uskoro doživjeti. Farizeji protiv njega pokreću istragu: ispituju njega i njegove roditelje. Zbog svjedočenja istine slijepac naposljetku biva prognan iz svoje sredine, baš kao i Isus (usp. Lk 4,29), upravo zato što su ljudi njegova vremena bili duhovno slijepi i nisu prepoznali trenutak Božjega pohoda ljudima.

Gledati Božjim očima

U prvom čitanju također imamo govor o duhovnim očima. Pratimo Samuela, koji treba prepoznati Božjeg pomazanika. Zanimljivo je da riječ krist doslovno znači ‘pomazanik’. Samuel je poslan u Jišajevu kuću da prepozna tko je od njegovih sinova krist. I ovdje svjedočimo sukobu između duhovne sljepoće i duhovnog prosvjetljenja, između ljudskog pogleda i Božjeg pogleda, no taj se sukob ne odvija između ljudi, nego u Samuelovoj nutrini. „Čovjek gleda na oči” (1 Sam 16,7) – to je velika istina o svima nama. Mi smo tjelesni i prvo što vidimo jest ono vidljivo. Samuel je prvo vidio stasitog i snažnog Eliaba i naravno da je pomislio kako će on biti novi kralj. Ali Samuel nije reagirao na tu prvu misao, nego je čekao da vidi što će mu Bog progovoriti – bio je čovjek molitve. Mogao je čuti Božji glas i vidjeti ono što samo Bog vidi: čovjekovu nutrinu, ono nevidljivo, bitno.

Svi imamo predrasude i radije biramo ono što je oku ugodnije. Da bismo to uočili, trebamo samo pratiti reakcije u sebi kada nam ususret dođe netko tko je mlad, zgodan, uglađen, dotjeran ili pak netko tko je potpuna suprotnost. No, ako budemo ljudi molitve, moći ćemo svoje predrasude zaustaviti i reći: „Bože, daj mi da gledam ovu osobu tvojim očima, daj da je vidim onako kako je ti vidiš.” Tako trebamo činiti ne samo zato što želimo prema svakome biti pravedni nego i zato što nam Bog dolazi ususret u obličju koje se ne može vidjeti ljudskim očima. Ako ćemo suditi na prvu, onda smo u opasnosti da Boga prekrižimo i izbacimo iz svoga života, baš kao što su učinili farizeji.

Zaključak

Evanđeoski ulomak započinje trenutkom u kojem je Isus ugledao slijepca, a završava trenutkom kada je ozdravljeni slijepac ugledao Boga (usp. Iv 9,1.37). Bog uvijek prvi preuzima inicijativu: on nas je pozvao na krštenje; dao nam je nove oči, novo srce i novi život. Sada nas poziva da upotrijebimo te nove oči – svoje oči kroz koje možemo dobro vidjeti stvarnost oko sebe – i da hrabro svjedočimo istinu koju nam on po Duhu otkriva.

Izvor: sagud.xyz

Slično ovome…

Žive jaslice u Zaprešiću

Žive jaslice u Zaprešiću

Udruga Stepinčeva oaza mira iz Zaprešića u suradnji sa Župom sv. Petra ap. organizirala je 15. put uprizorenje Živih...